Nekoliko redaka o mom djedu Neziru

Znam da je moj website namijenjen samo za tekstove o ličnom razvoju i rastu. Možda ovaj tekst neće direktno govoriti o tome, ali duboko vjerujem da će imati svoju svrhu.

Odakle početi?

Djetinjstvo sam provela na njegovom kućnom pragu. Tada nije mnogo pričao sa mnom. Svoje slobodno vrijeme je provodio na drugom spratu kuće. Učivši Kur’an glasno da ga čujemo i mi koji smo bili na prvom spratu ili oko kuće. Tada, kao djetetu mi je ponekad izgledao kao čudak. Niti sa mnom priča, niti sam osjećala neku posebnu povezanost s njim.

Stvari su se počele mijenjati…

Kada sam prvi put vidjela koliko dobrote, ljubavi, požrtvovanosti u njemu ima? Već sam bila djevojka. Reklo bi se, odrasla. Nana, bolesna, iznemogla ležala je na postelji. Dedinu sobu sa drugog sprata, zamijenio je dnevni boravak. Tik, do nane. Bdio je nad njom. Činio je sve što može, da joj olakša i pomogne.

Nana je napustila dunjaluk 2016., godine. Od tada, do ramazanksog bajrama 2021., kada sam posljednji put vidjela djeda, mnogo je priča koje sam čula i kojim sam se divila.

Priča koju je često pričao…

Nebrojeno puta mogla sam čuti kako se morao kriti da nauči učiti Kur’an. Detaljno je on meni pričao sa kim je išao, kada, kako su se stvari odvijale i koliko je napredovao u učenju Kur’ana. Skromno bi govorio kako su mu komšije govorile da ih predvodi i da bude imam na namazima u mesdžidu. Uvijek bi govorio da nije školovan, ali je ipak sa ponosom obavljao dati emanet.

Još jedna od priča koju je sa mnom podijelio, jeste kako je radio u inostranstvu i kako mu je bilo teško što mora da se krije da bi obavio namaz. Kada se prvi put prehladio, imao gripu, učinio je sve što je mogao da dobije penziju. Ljudi su mu govorili da je „budala“, da je penzija mala, da neće moći živjeti, a on bi govorio da je sasvim dovoljna za potrebe njegove porodice.

Naše zajedničko putovanje…

Kada mu je babo prvi put predložio da ide na umru, on bi govorio da ne može. Drugi put smo pričali o tome zajedno. Osjetilo se u njegovom glasu i pogledu da bi volio ići. Nije htio nikome da bude na teretu. Na kraju je pristao, i to je jedna od najljepših uspomena sa njim.

Na aerodromu smo zajedno čekali polazak. Babo je meni dao u emanet da zajedno s njim prolazim pasoške kontrole, tako da smo samim time zajedno i u avionu bili. Njegova želja je bila da sjedi do prozora. Divio bi se prizoru kojeg bi vidio i sa mnom podijelio po neku svoju uspomenu.

Dani u Medini i Meki…

Sa nama na putovanju je bio i moj drugi djed. Djed Muhamed. Kada smo stigli u Medinu, babo je za njih dvojicu unajmio kolica, kako se ne bi previše umarali i kako bi ih poštedio za Meku. Tih prvih dana, kad god sam mogla, i dokle god sam mogla, trudila sam se da mu pomognem. Često bi mi znao reći: „naljutit će se djed Muhamed što samo meni pomažeš“. A ja, poznavajući narav svog djeda Muhameda, znala sam da on želi da babo bude u njegovoj blizini kako bi mogao da trguje, da nekom prolazniku ispriča svoju priču i slično.  Ono što je djeda Nezira posebno iznenadilo jeste moja opuštenost, to što svom babi pričam sve. Kad je pričao svoje doživljaje sa umre, to je svima spominjao.

U Meki nije koristio kolica, već je kupio štap. Trčećim koracima je išao prema Haremu. Svi smo se pitali odakle mu snaga? Često bi govorio: „kad bih mogao ostati u Meki…“ Dok su mama i babo poslije sabah namaza uglavnom ostajali u Haremu, moj zadatak je bio da djedovima napravim kahvu i doručak.

Jedna posebna priča za jutarnjom kahvom

Ponosna sam i zahvalna dragom Bogu što nas je na Pravi put uputio. Dok je djed Muhamed sagradio džamiju u svom naselju, djed Nezir je uvakufio grumen zemlje. Zbog čega to sada spominjem?

Na jednoj jutarnjoj kahvi su njih dvojica pričali o životu. Kome je lakše, kome je teže? Uglavnom je djed Muhamed pričao, dok bi djed Nezir pokoju „dobacio“.

Između ostalog, govori djed Muhamed djedu Neziru: „Pa bolan, ti najbolji dio bašče uvakufio! Svaka ti čast!“ A djed Nezir odgovara: „Pa ja šta ću, ono što želim sebi, želim i drugome!“

Na kraju…

Neću zaboraviti koliko je često spominjao nanu. Kad god bih otišla kod njega i pitala ga da nešto napravim, uvijek je govorio da je moja strina Raza (da je Bog nagradi za dobročinstvo i hizmet) već sve pripremila. A opet, pred polazak u ruku bi mi stavio 10, 20, 50KM da sebi nešto kupim, jer sada nema nane da nam pripremi sofru.

Neću zaboraviti sa kojom ljubavlju je govorio o njoj, i sa suzama u očima bi rekao kako je nije zaboravio i kako na dan džume daje sadaku u njeno ime.

Neću zaboraviti njegove priče o učenju Kur’ana i kako je dok je bio mlađi dnevno učio četiri džuza, dok bi sad u starosti mogao proučiti „tek dva“.

Neću zaboraviti njegovu skromnost, njegovu poniznost i njegovo stalno podsjećanje na smrt.

On je bio ono što njegovo ime govori – opominjač, ne tako što je redom kritikovao sve. Nego je svojim primjerom pokazivao i ukazivao gdje ćemo svi jednog dana doći. Ispostio je mjesec ramazan, šest dana ševvala i vratio se Gospodaru svome.

Usnih ga, istu noć nakon njegove smrti. Vidjeh kako nur izbija iz njega. I znate li šta je radio? Učio je Kur’an, radostan što je otišao na dugoočekivano putovanje.

„Dušo draga, halal olsun... Nefsu tvome sad Bajram je, teško onom ko ostaje!!“

 

Izjava o odricanju odgovornosti: Stavovi i mišljenja navedena u ovom tekstu pripadaju autoru, korisnik preuzima rizik od bilo kakvih oštećenja te samim tim može ili ne mora dijeliti mišljenje o navedenoj temi.